Zoran Radovanović : Advent u Zagrebu

Tek što sam se  vratio iz Zagreba u kojem, prethodno, nisam bio duže od tri i po decenije, pročitao sam negde da je jedan splitski nogometaš, u nekakvoj euforiji kazao da “mrzi Dinamo – srpsko ime to”. Nemoguće je splistkom nogometašu objasniti da je Dinamo srpsko, taman koliko i hrvatsko, ukrajinsko i rusko ime, ili(ti) naziv. Nije kriv nogometaš, već činjenica da je to tog nivoa stigao njegov evolutivni razvoj. Otuda je, iz istih razloga, praktično nemoguće objasniti i srpskom ministru vojnom Aleksandru Vulinu da ulazak uniformisane čete vojnika Vojske Srbije u Hrvatsku nikako eksluzivno ne zavisi od volje i naredbe njegovog vrhovnog komandanta Aleksanda Vučića.

Nevolja je što i tamo iza Bajakova i ovamo iza Batrovaca, i tri decenije docnije, ima još značajan broj onih koji misle i mrze kao i koliko onaj splistki nogometaš, ali i kao nesrećni i karikaturalni srpski nacoš Vulin, te njegov “vrhovni komandant” i samozvani svesrpski vožd AV. Unatoč tome, ja i dalje, a kako vreme odmiče sve sam u to ubeđeniji, mislim da je ona Jugoslavija, od Triglava do Đevđelije, bila jedna od najlepših zemalja u Evropi i najbolja država  za život svih njenin naroda i narodnosti.

Da je ona bivša Jugoslavija, ma šta o tome mislili hrvatski i srbijanski gurači lopte, te Vulin i njegov vrhovni komandant, naravno i Andrej Plenković i Zoran Milanović,  bila, prema mom skromnom sudu, nabolji od svih svetova za sve njene nekadašnje narode i narodnosti ponovo sam se uverio onomad u Zagrebu, u kojem sam se, posle više od tri i po decenije, ponovo osećao prijatno, špartajući uzduž i popreko stare zagrebačke čaršije.

Ovde bih napravio malu digresiju, odnosno prisetio se kad tamo 80-tih, kao mlad novinar, pišući o Zastavinim fabrikama, kooperantima, servisno-prodajnim objektima i poslovnim partnerima, gotovo da  “nisam sletao” izmedju Kopra i Bara, od Subotice do Ohrida, pa po dijagonalama. Nekako sam, u to vreme,  razumevao da bismo civilizacijski iskorak koji su, zahvaljujući istorijskim okolnostima, bili napravili građani severeozapadnih jugoslovenskih republika, mi Šumadinci najlakše i najbrže mogli da sustignemo u zajednici sa njima, a ne obrnuto. Endemski i patološki nacionalizam u koji je Srbija, prema najnovijim istraživanjima i svedočenjima eminentnih domaćih  istoričara, počela da tone još 60-tih prošloga veka, najpre je razorio i unazadio Srbiju i njene građane, čemu belodano svedočimo i ovih dana (krivicu za ostale, pre svega hrvatski nacionalizam i Njofru Tuđmana  treba da preispitaju i ustanove najpre hrvatski istoričari Ii građani).

Vratimo se Zagrebu. Beograd je uvek bio najveća od prestonica bivših jugoslovenskih republika, uostalom je bio  glavni grad te jugoslovekske državne zajednice. Ljubljana je, smatrao sam i smatram, bila i ostala najljupkija, Sarajevo, u koje neretko idem da popijem kahvu u Morića hanu i pojedem koji ćevap “kod Ferhatovića”, grad sa najviše duše i šmeka, a Zagreb – najlepša prestonica na (post)jugoslovenskom prostoru.

Takvog sam ga  zatekao i nakon duže od tri i po decenije. Nekada je znao da imitira Beograd, pa je, posle Beograđanke dobio Zagepčanku, nakon beogradske gazele dobio je svoju “gazelu”… Sada to, na sreću Zagrepčana, koliko sam video i čuo, više ne čini. Nigde ni traga ni najave od nekakvog Zagreba na vodi (Savi), na primer. Nema ni kičastih i “monumentalih” spomenika nalik onima posvećenih antičkim junacima (Filipu i Aleksandru Makedoinskom) u Skoplju, ili Stefanu Nemanji ispred stare Železničke stanice u centru srpske prestonice.

Ono čega ima kao i u Beogradu i ostalim prestonicama bivših jugoslovenskih republika, ali i Sofiji, Bukurteštu, Tirani, pa i Budimpešti, jesu oronule fasade na stambenim zgradama, i to samo onim  građenim u maniru socrealizma, no i onima iz vremena Habzburgovaca, kakvih ima i na samom Trgu Bana Jelačića.  Nalik Srbiji je i zapuštena unutrašnjost, odnosno delovi Hrvarske izvan Zagreba, naročito oni u Slavoniji, u kojima se, i na prvi pogled, a o tome su nam pričali i Zagrepčani, vidi da su sela sve pustija. Zagreb je, kako su nam rekli, prema ranijem popisu imao oko milion stanovnika. Veruje se da će nedavni popis, čiji se rezultati čekaju, da pokaže da je broj Zagrepčana, u međuvremenu, smanjen. Za koliko, videće se.

Razlog je u tome, pojašnjavali su nam naši domaćini, što je značajan broj grđana Hrvatske iz unutrašnjosti svjevremeno bio pohrlio u Zagreb, očekujući da će u prestonici  da obezbedi bolju egzistenciju svojim pordicama. Ispostavilo se da se neki nisu snašli, dok za značajniji broj takvih u Zagrebu nije bilo ni dovoljno radnih mesta ni dovoljno infrastrukture. Deo takvih otišao je iz zemlje “trbuhom za kruhom”, dok se nemali broj vratio u zavičajna mesta.

U Srbiji se i dalje juriša na Beograd, dok se ostatak Srbije prazni, iako više ni u prestonici nema mesta za sve. Nijedna vlast u poslednjih više decenija nije stvorila uslove da građani Srbije, ukoliko ne moraju i ukoliko nisu baš specijalno nadareni za naučne, umetničke ili sportske discipline, ne moraju bezglavo da jurišaju na prebukiranu prestonicu, jer to šteti i prestonici i ostatku Srbije.  Naprotiv, vlasti i dalje sve čine da što više ljudi naseli kraj Save i Dunava.

Slične su nam i cene sa onima u Zagrebu. U kultnoj “Gradskoj kavani”, na Trgu Bana Jelačića, primerice, Mara i ja smo kafu (sa konobarima sam se šalio oko kafe ili kave, turske ili domaće, da bih na kraju dobio ekspreso) i čaj od mente popili za nešto manje od 500 dinara u srpskoj valuti, odnosno tek za nešto više no u prosečnom kragujevačkom kafiću. Cipele i patike u Na-Mi i drugim radnjama na Ilici mogu da se nađu i za po 5.000 do 10.000 dinara. Ima, naravno, i znatno skupljih kao, uostalom,  i u beogradskim i kragujevačkim šoping molovima, tipa Ušće ili BIG fešen. Jedan Užičanin koji na Dolcu prodaje Zagrepčanima vunene čarape, džempere, šalove, rukavice i kape tvrdio nam je da većina cena na toj čuvenoj zagrebačkoj pijaci nije mnogo ili čak nimalo veća od onih u njegovom Užicu. Čarape i ostali proizvodi od vune , doduše, jesu, zbog čega je i zapucao u Zagreb. Dodajmo ovome da se na panoima  u širem centru Zagreba reklamira prodaja stanova u tom gradu po ceni od 1.790 evra po kvadratu…

I da, u Zagrebu je u toku Advent, praznična manifestacija koja traje tamo do 7. januara (pravoslavnog Boića). Šareno i veselo ko na svakom vašaru, s time što se svira mnogo dobra muzika. Odavno nisam čuo tako dobar diksilend bend kao onomad na Cvjetnom trgu.. Bez imalo preterivanja, još malo pa kao Sedmorica mladih u najboljim danima.

Na proleće idem ponovo u Zagreb. Već sam se dogovorio sa ekipom.

Piše :   Zoran Radovanović

 

Post Author: Milan

Ostavi komentar