Puškin poginuo u dvoboju

Srpski despot Stefan Lazarević potpisao je 1412 godine zakon o rudarstvu, jedinstven po sadržini i opremi, čija je pravna i istorijska vrednost prelazila nacionalne granice, kao i deo statuta grada Novo Brdo, velikog rudarskog centra na Kosovu i Metohiji.

Veliki ruski pesnik romantičar, koji se, međutim, smatra i začetnikom realističkog pravca u ruskoj književnosti, Aleksandar Sergejevič Puškin, poginuo je 1837 godine u dvoboju do kojeg je došlo usled neprestanih spletki najvišeg ruskog društva protiv pesnika. Stojeći na početku ruskog realizma, Puškin je odmah dao roman, i to u stihovima, „Evgenije Onjegin“. U oblasti drame, njegov „Boris Godunov“ predstavlja značajno delo ne samo ruske dramske literature nego i svekolikog ruskog realizma. Kada je reč o Puškinovom dramskom stvaralaštvu, ne bi trebalo zaobići ni dramu „Mocart i Salijeri“. Puškin je pisao i poeme („Cigani“, „Poltava“, „Bakarni konjanik“), pripovetke („Kapetanova kći“, „Stanični nadzornik“…), ali čini se da je ovaj pangenijalni ruski duh nenadmašan ipak pre svega u oblasti lirske poezije; pomenimo samo njegova najčuvenija lirska ostvarenja: „Voleo sam vas…“, „Posvećeno*** (A. P. Kern)“, „Zimsko veče“, „Zimski put“, „Prorok“, „Sužanj“, „Arion“, „Taljige života“, „Podigoh spomenik“, „Eho“, „Oprosti snove ljubomorne moje…“

Rođen je 1860 godine Anton Pavlovič Čehov, ruski pripovedač i dramski pisac, poslednji izdanak velike ruske književnosti 19. veka koja je dala jednog Puškina, Ljermontova, Gogolja, Gončarova, Tolstoja, Dostojevskog, ali i začetnik moderne ruske i evropske tradicije na polju pripovetke i na polju drame. Pozorišnoj publici Čehov se predstavlja jednočinkama (vodviljima), među kojima su najpopularniji bili „Medved“ i „Prosidba“; piščev prelaz sa jednočinki na drame, koji vremenski odgovara njegovom prelazu sa kratke priče na pripovetku („Stepa“, 1888), označen je prikazivanjem drame „Ivanov“. Pa ipak, mesto u istoriji svetske drame Čehovu je obezbedila tek saradnja sa Moskovskim hudožestvenim teatrom pod rukovodstvom najvećeg reformatora pozorišta Stanislavskog. Tada su izvedene i drame koje su obeležile razvoj pozorišne umetnosti u 20. veku: „Galeb“, „Ujka Vanja“, „Tri sestre“ i „Višnjik“. Smatra se da je saradnja sa Moskovskim hudožestvenim teatrom neobično odgovarala Čehovu, jer se u tom pozorištu negovao nov stil režije i glume, lišen patetike izraza i zasnovan na uživljavanju, stil zahvaljujući kojem je Čehov uspeo da ovaploti svoje originalne teorijske postavke. Čini se da je u istoriji književnosti malo dela koja poput Čehovljevih do te mere ostavljaju utisak jednostavnosti, a pri tom su nadasve misaono i emotivno duboka. Pripovetka kakvu je pisao Čehov bitno se razlikuje od one koja se, pre svega pod uticajem Poa i Mopasana, uobličila u 19. veku. Izvesno je, međutim, da se pripovetka kao književna vrsta sve do današnjih dana razvijala u znaku Čehova. Tačnije, pripovetka do Čehova vodila je gotovo po pravilu ka nekom događaju ili obrtu u radnji i obavezno imala tzv. poentu. Čehovljeva priča bezmalo je, međutim, lišena zapleta i radnje u tradicionalnom smislu, oni su tek nagovešteni, a težište je na prikazivanju unutrašnjeg čovekovog sveta, dok, s druge strane, često kao da nema pravog završetka. Čehov je bio besprekoran stilista: njegovoj umešnosti sažimanja i „rečite konciznosti“ teško je naći ravnu u svekolikoj istoriji svetske književnosti. Pomenimo njegove najčuvenije kratke priče i pripovetke: „Mala šala“, „Tuga“, „Kaštanka“, „Debeli i mršavi“, „Činovnikova smrt“, „Anjuta“, „Događaj“, „Vanjka“, „Dečurlija“, „Konjsko prezime“, „Stepa“, „Paviljon broj 6“, „Dama s psetancetom“, „Kuća s mezaninom“, „Ogrozd“, „Dušica“…

Emile Grubbe je 1896 godine prvi lekar koji je upotrebio zračenje za lečenje raka dojke.

Post Author: Milan

Ostavi komentar