Zoran Radovanović : Razbijanje krčaga

Zašto je rast srpskog BDP-a u minuloj deceniji 3 puta manji nego do 2012.

Kao što krčag ide na vodu dok se ne razbije, tako i lažljiva propaganda u sudaru sa činjenicama i životnim standardom građana vremenom počinje da se urušava. U centru Kragujevca upravo je osvanula prodavnica polovne odeće i obuće. To je nedvosmisleni dokaz sve neveselije ekonomsko-privredne situacije u najznačajnijem industrijskom centru Srbije, u kojem, podsetimo, još uvek posluju i takvi svetski industrijski giganti kakvi su italijansko-američko-francusko-nemački proizvođač automobila Stelantis, nemački titan Simens i drugi. Kragujevac i Kragujevčani tonu u siromaštvo, a da li će opet postati dolina gladi, što je bio (ne)zvanični status centra Šumadije do sredine prve decenije ovog veka, ostaje da se vidi. Ukoliko Stelantisova (Fijat Krajslerova) fabrika uskoro, kako se sve glasnije strahuje, potpuno zakatanči svoje pogone, sigurno je da hoće.

Ništa bolje nije ni u drugim delovima Srbije. Italijanski Geoks je, podsetimo, nedavno bez posla u Vranju ostavio 700 radnika. Kompanija Šinvon, ćerka firma južnokorejske Jura korporacije, upravo u Nišu bez posla i hleba ostavlja 400 radnika. U valjevskom Krušiku je u minulih godinu-dve dana bez posla ostalo više od 700 proizvodnih radnika. Iz aleksinačkog Aptiva radnice beže zbog, kako tvrde, psiho-fizičke torture kojoj su izložene po 12 sati dnevno 6 dana u nedelji, koliko im traje radna sedmica. U Škotskoj razmišljaju o skraćenju radne nedelje na 4 dana, dok u Srbiji radnike gone da rade od jutra do sutra, tretiraju ih kao stvari i za to ih plaćaju po 300 evra mesečno.

Istovremeno, mediji prenose podatke Svetske banke da je rast bruto društvenog proizvoda u Srbiji, uprkos hvalisanjima nelegitimnog predsednika Srbije – da je Srbija ekonomski tigar Balkana i Evrope, da ima najbrži i najveći privredni rast u Evropi – od 2012. do 2020. čak 3 puta manji nego do 2012. I ne samo to, nego je rast kumulativnog bruto društvenog proizvoda od 2012. do 2020. u poređenju sa ostalim zemljama Zapadnog Balkana bio gotovo najmanji. Privreda Srbije je, naime, u rečenom periodu porasla za 16,5 odsto, dok je rast Rumunije, na primer, bio dva puta veći – 32,7 posto. Prema ovom parametru, ispred Srbije su i Albanija i Bugarska koje su imale kumulativan rast po oko 17,5 odsto. Ispod Srbije je jedino Severna Makedonija, čiji je desetogodišnji kumulativni privredni rast neznatno manji od onog ostvarenog u Srbiji.

S druge strane, u periodu od 2001. do 2011, uprkos svetskoj finansijskoj krizi 2008. i 2009, BDP Srbije je uvećan za 57 odsto (6,33 odsto rasta prosečno na godišnjem nivou). Ispred nje bile su Rumunija (57,4 odsto) i Albanija (65,9 odsto). Na kraju 2011, Srbija se, navodi portal Nova S, zaustavila na drugom mestu u regionu po kumulativnom rastu (61,4 odsto, ili 5,58 odsto godišnje u proseku), iza Albanije.

Iako je rast od 2001. do kraja 2011. dobrim delom beležen zahvaljujući velikoj potrošnji, omogućenoj novcem od rasprodaje društvene i državne imovine, te visokom spoljnotrgovinskom i fiskalnim deficitu, činjenica je ipak da je domaća privreda, u vreme mrske dosmanlijske vlasti i žutih lopova – rasla više od 3 puta no u poslednjih 10 godina, koliko su Vučić i ekipa na vlasti. Činjenice su, ponovimo, neumoljive, s time što je svakome ko se provozao do Temišvara, Sofije ili Tirane golim okom vidljivo da su Rumunija, Bugarska i Albanija u minule 3 decenije napredovale onoliko koliko je Srbija u periodu nacionalističke histerije i oružanih pokušaja stvaranja velike Srbije – propadala.

Ali, šta je razlog tome da je rast domaćeg BDP-a od 2001. do kraja 2011, uprkos svemu, bio čak za više od 3 puta veći nego od početka 2012. do konca 2020. Ako apstrahujemo trošenje para od privatizacije i visoki platni i fiskalni deficit, Srbija je do dolaska na vlast novoradikala barem pokušavala da postane uređeno društvo i pravna država. U prvoj deceniji ovoga veka u Srbiji su uvedene institucije kakve su Agencija i Savet za borbu protiv korupcije, Poverenik za informacije od javnog značaja, zaštitnik građana i slične. Srbija je, uz sva lutanja i teške greške kakva je bila nakaradna reforma pravosuđa, nastojala da se približi Evropskoj uniji i njenim standardima.

Politikanska je besmislica da je italijanski Fijat u jesen 2008. u Srbiju i Kragujevac došao zbog Borisa Tadića, Mlađana Dinkića ili tadašnjeg kragujevačkog gradonačelnika Veroljuba Stevanovića. Tačno je da su oni to koristili u svom političkom marketingu, ali Fijat je u Kragujevac došao tek nakon što je Srbija, početkom 2008, sa EU potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kojim je omogućena bescarinska trgovinska razmena srpske i robe proizvedene u zemljama EU. Fijat je, pre no što je Srbija potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, mesecima tragao po jugoistočnoj Evropi za lokacijom na kojoj bi izgradio novu fabriku, koja mu je bila neophodna zbog povećane prodaje automobila na evropskim tržištima.

Srbija je u poslednjih 10 godina do grla potonula u kriminogenu autokratiju, koja je i bukvalno razorila sve državne institucije i društvene kontrolne mehanizme, vodeće medije stavila pod gvozdenu kontrolu, pokrenula žestok, za sada tabloidno-politički rat sa okruženjem, i koja se sve ubrzanije udaljava od EU i njenih standarda. Naivno je verovati da se u svetu to ne zna i ne vidi. Kapital je strašljiva zverka i nerado ide tamo gde je pravna i politička situacija nestabilna, i gde se o strateškim infrastrukturnim i investiciono-razvojnim projektima i poslovima odlučuje u najužem krugu čelnika kriminogenog režima. Taj režim još uvek uspeva da inostrane investicije privuče davanjem enormno velikih subvencija koje se kreću i do nekoliko desetina hiljada evra po novootvorenom radnom mestu, ali i javnim nuđenjem građana Srbije kao najjeftinije radne snage u Evropi.

Prva nevolja sa takvim načinom dovođenja investitora je to što oni (investitori), kao što to pokazuju slučajevi Geoksa u Vranju i trenutno Šinvona u Nišu, a takvih najava ima još, čim im istekne ugovorni rok sa državom u kojem je njihov rad subvencionisan, počinju da kupe prnje i odlaze iz Srbije, iz koje su prethodno izneli ostvareni profit. S druge strane, razvoj zemlje ne može se ekskluzivno zasnivati na inostranom kapitalu. Taj model, sudeći i po situaciji u kragujevačkom Fijat Krajsleru koji godinama, uprkos milijardama dinara koje država upumpava u tu kompaniju, više stoji nego što radi – očito više ne daje rezultate.

Izvor : Peščanik

Piše : Zoran Radovanović

Post Author: Milan

Ostavi komentar