Preminuo Vuk Stefanović Karadžić, u avionskoj nesereći stradali fudbaleri Mančester Junajteda

Umro je 1864 srpski jezički i pravopisni reformator Vuk Stefanović Karadžić, jedna od najznamenitijih ličnosti srpske kulture, tvorac novog pravopisa i književnog jezika. Napravio je preokret u srpskoj literaturi – ona je od njegovog vremena dobila izrazito narodno i nacionalno obeležje. Na „Književnom dogovoru“ srpskih i hrvatskih kulturnih radnika u Beču 1850. dopustio je da štokavski dijalekt srpskog narodnog jezika postane jedinstven književni jezik oba naroda, što je verovatno njegova životna greška, ali je u vreme uzleta ideje bratstva južnoslovenskih naroda bilo veoma teško predvideti posledice takve širokogrudosti. Osnovnu pismenost učio je u selu kod rođaka trgovca, potom u školi u Loznici i u manastiru Tronoša. U Prvom srpskom ustanku bio je pisar vojvode Ćurčije, zatim učitelj u Beogradu i carinik na Dunavu kod Kladova. Posle propasti Prvog srpskog ustanka 1813. i odlaska u Beč, počeo je da sakuplja narodne pesme i umotvorine i da radi na srpskom jeziku i pravopisu. Ubrzo je izdao prvu zbirku narodnih pesama i „Pismenicu“ (gramatika), a 1818. „Riječnik“. Pisao je i istorijska svedočanstva, bavio se etnografijom, organizovao istraživanja u svim jugoslovenskim zemljama i vodio ogromnu prepisku. Borio se protiv samovlašća kneza Miloša Obrenovića i jakog fronta protivnika reforme jezika. Uređivao je almanah „Danicu“ i nastojao da Evropu upozna sa srpskim narodnim blagom i prošlošću. Gigantskim radom (njegovo delo je sabrano u 39 tomova), za koji bi timovima naučnika i kulturnih radnika bile potrebne decenije, stekao je mnoge pristalice, ali i protivnike. Prijatelje je našao u najistaknutijim umovima Evrope, učinio je da srpske narodne pesme, kultura i istorija ostanu poznate širom Evrope, a ugledni Univerzitet u Jeni proglasio ga je počasnim doktorom. Njegove reformatorske ideje odnele su odlučujuću prevagu 1847, kada su izašle „Pesme“ Branka Radičevića, dokaz da se „Vukovim jezikom“ mogu pisati i umetnička dela, a Đuro Daničić je delom „Rat za srpski jezik i pravopis“ dokazao da su Vukove jezičke postavke opravdane. Cela epoha – razvijeni srpski romantizam – bila je pod njegovim uticajem. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1897. iz Beča u otadžbinu i, uz Dositeja Obradovića, počivaju ispred Saborne crkve u Beogradu.

U Srbiji je 1876 godine osnovano Društvo Crvenog krsta, nepunih 13 godina posle Prve međunarodne konferencije Crvenog krsta u Ženevi. Akciju je pokrenuo mladi vojni lekar Vladan Đorđević, a za prvog predsednika izabran je mitropolit Mihajlo. Dva meseca kasnije, Društvo je postalo član međunarodnog Crvenog krsta.

U izdanju Beogradske knjižare i izdavačke kuće Gece Kona izašao je 1937 godine „Leksikon stranih reči i izraza“ Milana Vujaklije, delo značajno za srpsku kulturu.

Na minhenskom aerodromu 1958 godine, pri povratku iz Beograda, u avionskoj nesreći život je izgubilo 23 putnika, među kojima i osam fudbalera jedne od najslavnijih generacija Mančester junajteda, poznatih kao „Bezbijeve bebe“. Mančester junajted prethodno je gostovao u Beogradu zbog utakmice sa Crvenom zvezdom, a ova nesreća je stvorila neraskidive veze dva velika kluba.

Post Author: Milan

Ostavi komentar