DAŠA RADOSAVLJEVIĆ – Kada se svet mašte sudari sa svetom realnosti

Za devojke iz Srbije važe da su jedne od najlepših u svetu, a za devojke iz našeg grada da su među najlepšim u Srbiji. Naša sagovornica je aksiom te teorije. Predstavljala je našu zemlju na najprestižnijem svetskom takmičenju za lepotu. Kako izgleda da živite svoj san, i kada se maštanja sretnu sa realnošću. Koliko je značila podrška porodice, a koliko je bavljenje sportom uticalo na njeno samopouzdanje reći će nam Daša Radosavljević sa kojom šetamo kroz Veliki park 

 

 

Pre četiri godine si učestvovala na izboru za Miss Srbije gde si proglašena za prvu pratilju. Sa ove vremenske diistance, kako gledaš na taj deo tvog života i kakva iskustva nosiš?

Sa ove tačke gledišta, mogla bih reći da je to moj najlepši životni period ali istovremeno i period u kome su se moja maštanja, pogledi na svet i očekivanja susreli sa stvarnosću koja nije ni izbliza onakva kakvu sam ja sa ushićenjem zamišljala. Iskustva koja imam iz tog perioda su neprocenjivo bogatstvo koje ostaje za čitav život. Bila sam u prilici da živim svoj san i srećna sam zbog toga. Međutim, to je i period sazrevanja, jer sam morala da se suočim sa izazovima i donesem važne životne odluke. Svako želi da dođe do cilja, a od nas samih zavisi koja ćemo sredstva upotrebiti da dospemo do njega… Sa ove tačke gledišta znam da sam u svemu ispravno postupila i to me ne samo ispunjava radošću, nego taj period u mom sećanju još jače sija.

 

 

Izabrana si da predstavljaš našu zemlju na izboru za Miss Universe, koji se tada održavao u Las Vegasu. Kakav je osećaj predstavljati Srbiju na takmičenju gde su devojke iz celog sveta?

Iskreno mogu reći da je meni bila velika čast da predstavljam Srbiju na tako velikom takmičenju. Taj osecaj kada sam sa raširenom srpskom zastavom i lentom krenula sa aerodroma put Las Vegasa jednostavno ne mogu opisati… Zaista sam dala sve od sebe, koliko je to bilo u mojoj mogućnosti, da sebe i svoju zemlju predstavim na najbolji nacin. Lenta sa oznakom „Miss Serbia“ je bila 24 sata sa mnom, tako da je svako u svakom trenutku mogao da zna odakle dolazim. To je ujedno bila i velika odgovornost.

 

Sa kojim predstavnicima drugih zemalja si se ti družila i da li je neko od njih ili medija pokazivao interesovanje da sazna nešto o zemlji iz koje dolaziš?

Posebnog interesovanja od strane medija za Srbiju kao zemlju nije bilo, a verujem ni za druge zemlje. Već sam napomenula da su devojke bile prepoznatljive po natpisu na lenti koju su nosile i oslovljavane su sa „Miss Serbia“,  „Miss Australia“, “ Miss Mexico“ itd. Na taj način pažnja je uvek bila usmerena na ime zemlje koju predstavljam, a za početak je i to dovoljno da se zna.

 

Na sledećem izboru za Miss Srbije bila si mentor takmičarkama. Da li je lakše učestvovati ili biti „vodilja“ novim generacijama?

Nije lako ni jedno ni drugo, naprotiv, sve ima svoju težinu. Učesnice moraju puno da rade na sebi prateći instrukcije stručnjaka iz raznih oblasti, moraju  puno da vezbaju, da podnose, žrtvuju… Tu je još i prisustvo neizvesnosti i puno toga još. Instruktor, sa druge strane, ima ogromnu odgovornost da posao odradi kako treba i da na pravi način prenese stečeno znanje. Treba znati preneti to i imati strpljenja… Sve u svemu, bez obzira na tezinu, nezaboravno je i zanimljivo i jedno i drugo iskustvo.

 

Kako su porodica i prijatelji reagovali na sve ovo?

Porodica mi je  najveća podrška i oslonac. Sa njima sam uvek o svemu mogla otvoreno da pričam, bez ustezanja, u svakom momentu i bez njihovih saveta i usmeravanja ne znam gde bih bila sada… To kazem zato sto se zna da „svetla show biznisa“ mogu vrlo lako da „progutaju“ osobu, naročito mladu koja zeli uspeh.  Smatram da čovek ne može da bude istinski ispunjen ako nema ljubav i podršku porodice. To je pravo bogatstvo koje ne može nikakav novac da zameni i ja sam srećna sto ga imam.
 
Poznata si kao neko ko se dugo bavio plesom. Koliko ti je to iskustvo značajno u drugim sferama u životu?
Sa sedam godina sam počela da se bavim plesom – disko densom. Veliku zahvalnost za moje mnogobrojne uspehe dugujem svom treneru Jeleni Alempijević iz Plesnog kluba ”Fiesta”. Odličan trener, u kombinaciji sa mojim talentom i jakom željom da budem u vrhu, kao i nesebična podrška roditelja, za rezultat su imali to da sam godinama unazad bila vicešampion Srbije i Balkana, i, kao takva, predstavljala sam Srbiju na evropskim i svetskim takmičenjima gde sam ostvarivala veoma zapažene rezultate.
Ta scena na kojoj sam od malih nogu mi je iz godine u godinu davala sve više i više samopouzdanja, u tom smislu mi je i kasnije, ples kao takav pomogao i kada su izbori lepote u pitanju, uticao na zenstvenost, naucio ponasanju na sce ni, koordinaciji, stalna fizicka aktivnost, naporni treninzi su oblikovali moju figuru i jos mnogo toga..
 
Sada živiš u Americi. Šta ti je najviše nedostaje iz Srbije i Kragujevca?
Možda zvuči kao kliše, ali najviše mi nedostaje ta svakodnevnica koju čine prijatelji i porodica, domaća hrana. Otvorenost u komunikaciji sa ljudima, ta spontanost koja postoji kod nas, mislim da toga nema nigde. Tačno je da su ljudi ovde ljubazni i to je u redu, ali nije to to.
Međutim, uslovi za život ovde su daleko bolji, čak i nepostojeći u Srbiji, ali isto tako mora dosta da se radi, da se žrtvuju neke stvari za bolje sutra. Meni se ukazala prilika da odem u Ameriku i ja sam zelela da je iskoristim.
Svesna sam činjenice da bi mnogo mojih vršnjaka „ubilo” za ovakvu priliku. A ja sam imala velike dileme da li da se spakujem i odem.
 
Koja je tvoja asocijacija za Veliki Park?
Veliki Park asocira me na ljubav, druženje, smeh, bezbrižnost…

Post Author: Milos Ristic

Ostavi komentar