Tucindan i oci

Dva dana pred Božić je Tucindan. U našem narodu toga dana se kolje „pečenica“ (ili „božićnjar“) kojom će se sva čeljad na Božić omrsiti, posle dugog šestonedeljnog posta. Ovaj običaj vodi poreklo od rođenja Isusa Hrista, kada su vitlejemski pastiri otišli u pećinu vitelejemsku i poklonili se tek rođenom Isusu. Sveto predanje, koje se čuva u Svetoj crkvi, svedoči da su tada pastiri na dar Hristu odneli jagnje. Danas se na Tucindan priprema „pečenica“ ili „božićnjar“, peče se na Badnje veče, a jede na Božić kao prva mrsna hrana. Budući da se „božićnjar“ u davna vremena nije klao, no tucao krupicom soli ili ušicama sekire, taj dan se i danas zove Tucindan. „Božićnjar“ je kod nas prase, a ne jagnje.

Što se tiče praznika Oci, tog dana, isto kao na Materice, deca porane i unapred pripremljenim kanapom, koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad vezuju svoje očeve za noge na isti način kao što su njih vezivali na Detinjce.
Deca čestitaju praznik, a očevi im onda dele slatkiše i poklone i na taj način se “dreše”.

Oci, Materice i Detinjci su porodični praznici i za taj dan domaćice pripremaju svečani ručak na kome se okupi cijela porodica.

Ovi praznici i običaji koji su u vezi sa njima doprinose jačanju porodice, slozi, razumevanju, poštovanju između dece i roditelja, starijih i mlađih, što sve zajedno čini porodicu jakom i zdravom, a porodica je temelj društva, države i Crkve.

Post Author: Milan

Ostavi komentar