Pogubljenjem Ilije Birčanina i Alekse Nenadovića počela seča knezova

Kraljica Elizabeta I otvorila je 1571 godine Kraljevsku berzu u Londonu.

Rođen je 1783 godine Stendal (pravo ime Anri Bejl), pored Balzaka najveći francuski romansijer druge polovine 19. veka, rodonačelnik realističkog romana ali i pisac koji se pojavljuje na prelazu iz romana 18. veka u realistički roman. Stekao je bogato životno iskustvo kao oficir, činovnik, diplomat i pisac u doba Prvog carstva, restauracije i Julske monarhije. Počeo je kritičkim studijama o umetnosti („Život Hajdnov“, „Istorija slikarstva u Italiji“, „Rim, Napulj i Firenca“…). Čuveni su naročito njegovi romani „Crveno i crno“ (prvi realistički roman u istoriji književnosti), „Kartuzijanski manastir u Parmi“, „Lisjen Leven“, „Armansa“, „Lamijela“. Autor je i književnoteorijskih spisa „Rasin i Šekspir“, nastalog u okviru „romantičarske polemike“ u Francuskoj, u kojoj Stendal, tvorac realističkog romana, brani romantizam od klasicizma, ali u isti mah nagoveštava realističku poetiku, „Romani Valtera Skota i Princeza od Kleva“, u kom kratak roman Madam Lafajet označava kao primer tzv. psihološkog realizma, tj. psihološkog romana, „Pismo Balzaku“, u kom odgovara na Balzakove primdbe o opširnosti u „Kartuzijanskom manastiru u Parmi“… Poznat je i Stendalov analitički spis „O ljubavi“, gotovo nazaobilazan pri razumevanju teme ljubavi u piščevim romanima. Pri kraju života, na osnovu starih rukopisa, dao je nekoliko novela iz italijanske prošlosti.

Oborkneza u Valjevskoj Podgorini Iliju Birčanina pogubio je 1804 godine dahija Fočić Mehmed aga. Istog dana ubijen je valjevski knez Aleksa Nenadović, takođe jedan od najuglednijih Srba, čime je počela seča knezova na koju je narod odgovorio Prvim srpskim ustankom.

Rođen je 1832 godine Eduar Mane, francuski slikar, rodonačelnik impresionizma i jedan od najznačajnijih umetnika u 19. veku. Tačnije, istorija impresionizma započela je kada je 1863. godine Mane izložio „Doručak na travi“ i 1865. godine „Olimpiju“. Obe slike izazvale su burnu reakciju, štaviše, oštar revolt i skandal, budući da su bitno odudarale od ondašnjeg ukusa građanskog društva. Maneov način slikanja privukao je, međutim, grupu mladih slikara, budućih impresionista: Monea, Pisaroa, Bazila, Renoara, Dega, Sezana. Ostala dela: „Bal u Foli Beržeru“, „Frulaš“, „Portret Emila Zole“…

U Krfskom kanalu je 1916 godine u Prvom svetskom ratu počelo sahranjivanje srpskih vojnika u „Plavu grobnicu“. Posle natčovečanskih napora u albanskim gudurama i dodatne golgote od 160 kilometara pešačenja močvarnim primorjem od Skadra do Valone, zbog toga što se nisu pojavili obećani saveznički brodovi, vojnici su masovno umirali od tifusa, gladi i iscrpljenosti. Kako nije bilo dovoljno mesta na Krfu i ostrvcu Vido, na koje su prebačeni tifusari, a i zbog opasnosti širenja epidemije, odlučeno je da se sahranjuju u more. Prema zvaničnim ali nepotpunim podacima, jer svi umrli nisu evidentirani, do 23. marta 1916. u Krfskom kanalu sahranjeno je 4.847 srpskih vojnika i oficira. Svi naši brodovi koji tuda prolaze zaustavljaju se i odaju im počast.

Post Author: Milan

Ostavi komentar