Odigrala se bitka na Kosovu, Gavrilo Princip ubio nadvojvodu Franca Ferdinanda

Na polju Kosovu odigrala se 1389 godine presudna bitka srpske i turske vojske, bitka koja je označila početak kraja nezavisne srpske države i otvorila vrata Turcima za dalji prodor u Evropu. Oskudni istorijski podaci ne otkrivaju tok bitke, čak ni pobednika. Pretpostavlja se da je turski sultan Murat I, koji je na Kosovo stigao sa sinovima Bajazitom (potonji sultan Bajazit I) i Jakubom, predvodio 40.000 vojnika, a da je srpski knez Lazar Hrebeljanović sakupio 25.000 boraca. Srpski kralj Bosne Tvrtko I Kotromanić – koji je knezu Lazaru, suočenim sa islamskom najezdom posle pada u vazalni položaj romejskog (vizantijski) i bugarskog cara, pritekao u pomoć odredom pod komandom velikog vojvode Vlatka Vukovića – pisao je Trogiranima 1. avgusta 1389. o pobedi nad Turcima. Slično pismo poslao je u Firencu, odakle mu je odgovoreno da već znaju za turski poraz. Na pobedu Srba posredno ukazuje i dnevnik s puta u Carigrad ruskog mitropolita Pimena, u kojem se pominju veliki neredi u Turskoj 12 dana posle Kosovske bitke. U bici su poginula oba vladara – kneza Lazara Turci su zarobili i posekli, a sultana Murata I ubio je srpski ratnik Miloš Obilić, probivši se kroz tursku vojsku. U svakom slučaju, nesporna je posledica sudara hrišćanstva i islama i dveju u svemu različitih kultura – Srbija je, budući da nije imala tako velike rezerve kao Otomansko carstvo, ubrzo postala vazalna država. Sedam decenija kasnije, pokorena je i potom provela četiri veka u ropstvu. Kosovskoj bici prethodio je poraz Srba na Marici 1371, kad su poginuli gospodari srpske države Makedonije, kralj Vukašin Mrnjavčević i njegov brat despot Jovan Uglješa. Turci su potom dvaput upadali u zemlje kneza Lazara, ali su potučeni 1381. kod Paraćina i 1386. kod Pločnika, a osetne gubitke naneo im je i vojvoda Vuković 1388. kod Bileće. Kosovska bitka postala je predmet legende, najpre kod bugarskog pisca Konstantina Filozofa u „Životu despota Stefana Lazarevića“, zatim kod dubrovačkog istoričara Mavra Orbinija u delu „Il Regno degli Slavi“ (Carstvo Slovena), a najviše u ciklusu veličanstvenih srpskih narodnih pesama.

Umro je 1874 godine srpski državnik Ilija Garašanin, čije je delo „Načertanije“, objavljeno 1844, predviđalo oslobađanje svih Južnih Slovena i stvaranje velike jugoslovenske države pod vođstvom Srbije. Zalagao se i za Savez balkanskih naroda koji bi se zajedno oduprli Otomanskom carstvu. Sin je trgovca Milutina Savića iz sela Garaši kod Kragujevca i prezime je uzeo prema nazivu rodnog mesta. Karijeru je počeo kao oficir 1837. i bio prvi starešina vojske kneza Miloša Obrenovića, ali je posle abdiciranja kneza Miloša 1839, morao u izbeglištvo. Po povratku u otadžbinu, od 1843. do 1852. bio je ministar unutrašnjih dela, do 1853. ministar spoljnih poslova, ali je smenjen pod pritiskom Rusije, iako se protivio austrofilskoj politici kneza Aleksandra Karađorđevića i smatrao da Srbija treba da se osloni na Rusiju i Francusku. Ponovo je postao ministar unutrašnjih dela 1858. i odluka Svetoandrejske skupštine o zbacivanju dinastije Karađorđević najviše je njegova zasluga. Na poziv kneza Mihaila Obrenovića, 1861. postao je šef vlade i diplomatije. Prihvatio je njegovu ideju o savezu s Crnom Gorom, Grčkom i Rumunijom u pripremanju ustanka protiv Turaka, takođe je vodio tajne pregovore o ustanku s prvacima Srba u Bosni i Šiptara, ali je otpušten 1867. zbog protivljenja kneževoj ženidbi s Katarinom Konstantinović.

U Sarajevu je 1914 godine srpski nacionalni revolucionar iz organizacije „Mlada Bosna“, Gavrilo Princip, ubio austrougarskog nadvojvodu, prestolonaslednika Franca Ferdinanda, velikog pobornika rata protiv Srba i Srbije. Austrougarska je iskoristila taj događaj da Srbiji postavi ultimatum, optužujući je da stoji iza atentata. Pošto je Srbija odbacila ponižavajući ultimatum, Austrougarska joj je objavila rat i napala je, čime je kresnula varnicu Prvog svetskog rata. Prethodno je na Ferdinanda bacio bombu Nedeljko Čabrinović, ali je promašio. Atentatori su pohvatani i osuđeni – Veljko Čubrilović i Danilo Ilić na smrt, a Princip, Čabrinović i Trifko Grabež, budući maloletnici, na 20 godina robije, ali su ubrzo umrli pod torturom u tamnici u Terezinu u Češkoj, ne dočekavši raspad Austrougarske i oslobođenje Bosne i Hercegovine od okupacije.

U Versaju je 1919 godine na Mirovnoj konferenciji potpisan mirovni ugovor s poraženom Nemačkom, čime je i formalno okončan Prvi svetski rat. Nemačka je izgubila Alzas i Lorenu, koji su pripali Francuskoj, Sar je pretvoren u autonomnu oblast pod upravom Pariza, Austrija je svedena na nemačko govorno područje, Belgija i Danska dobile su manje teritorije, a Dancig (Gdanjsk) je postao slobodna luka. Nemačka je izgubila sedminu teritorije s desetinom stanovništva, morala je da plaća reparacije, a njene kolonije su podeljene ili predate Društvu naroda. Rezultat Versajskog ugovora bilo je i stvaranje novih država – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Finske, Estonije, Letonije i Litvanije.

Ustavotvorna skupština Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izglasala je 1921 godine Vidovdanski ustav, kojim je učvršćena vlast kralja. Skupština je u bitnim pitanjima potčinjena monarhu, a država je proglašena „ustavnom, parlamentarnom i naslednom monarhijom“ s dinastijom Karađorđević. Ustav je važio do 1929, kada ga je kralj Aleksandar ukinuo i zaveo tzv. Šestojanuarsku diktaturu.

Pušten je 1950 godine u saobraćaj put Beograd-Zagreb, dug 400 kilometara, nazvan autoput bratstvo-jedinstvo, u čijoj su izgradnji učestvovale i dobrovoljne omladinske radne brigade iz cele zemlje. Nasilnim otcepljenjem Hrvatske od Jugoslavije, saobraćaj na putu prekinut je 1992.

 

Post Author: Milan

Ostavi komentar