Hatišerifom potvrđena autonomija Srbije

Turski sultan Mahmud II potvrdio je 1830 godine hatišerifom autonomiju Srbije, garantovao slobodu trgovine, pravo zidanja crkava i manastira i ukidanje spahiluka. Turci su takođe morali da Srbima prodaju imanja po „pravednoj ceni“ i napuste Beograd, a sultan je priznao srpskog kneza i granice Srbije od 1812.

Rođen je 1835 godine Semjuel Langhorn Klemens, američki humorist koji je pisao pod pseudonimom Mark Tven. Bio je oficir rečne plovidbe na Misisipiju sve do izbijanja građanskog rata (1861-1865), a potom novinar i predavač. Njegovo književno delo je obimno, ali nejednako, no najbolje tvorevine su mu one koje opisuju život na reci Misisipi i njenim obalama: „Doživljaji Toma Sojera“, „Život na Misisipiju“, „Doživljaji Haklberi Fina“. Njegov humor, naročito u poznijim delima, nije uvek veseo: „Tajni izvor humora nije radost, već tuga“ – pisao je. Ispod površine njegovih humorističkih priča nalazi se zbilja, snažna težnja za jednakošću i društvenom pravdom, vera u ljudske vrednosti i osuda tiranije povlašćenih. Umro je 1910. godine.

Rođen je 1874 godine ser Vinston Čerčil, britanski političar, državnik i pisac. Po dolasku Hitlera (1933) na vlast u Nemačkoj, Čerčil opominje Englesku i poziva je da se što pre i što jače naoruža. Po objavi rata Nemačkoj (3. septembra 1939.), ulazi u Čemberlenovu vladu kao prvi lord Admiraliteta, predsednik i vođa Konzervativne stranke posle savezničkog sloma u Norveškoj. Za vreme rata bio je u najtešnjoj vezi sa Ruzveltom i sarađivao je sa Staljinom (konfrencija u Teheranu, na Jalti u Potsdamu). U skladu sa svojim gledištem da rat vode državnici i političari, a ne vojnici, bio je tvorac mnogih strategijskih poduhvata saveznika u Drugom svetskom ratu. Na parlamentarnim izborima 1945. laburisti su pobedili i preuzeli vlast, ali u oktobru 1951. Konzervativna stranka dobija većinu i Čerčil ponovo postaje predsednik vlade. Aprila 1955. povlači se i ustupa to mesto i vođstvo stranke svom najbližem saradniku A. Idnu. Napisao je više dela: „Moje afričko putovanje“, „Istorija svetskog rata“, „Memoari iz Drugog svetskog rata“, „Lord Randolf Čerčil“… Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1953. godine. Umro je 1965. godine.

Umro je 1977 godine srpski pisac Miloš Crnjanski, možda najveći „mađioničar reči“ u našoj književnosti. U Beču i Parizu studirao je istoriju umetnosti i filozofiju, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je kao profesor i novinar, a od 1928. bio je u diplomatskoj službi u kojoj ga je u Rimu zatekao Drugi svetski rat. Iz Rima je kasnije otišao u London. Vratio se u Beograd 1965, posle čega je objavio poslednje delo „Embahade“. U romanu „Seobe“, čiji je prvi deo napisao 1929. a drugi 1962, uspeo je da poetizuje istorijsku viziju inspirisanu tragičnim rasejanjem Srba, a da je pri tom ne liši činjenične osnove. Roman je velika istorijska freska i poema o lutanju i bespuću. Ostala dela: romani „Dnevnik o Čarnojeviću“, „Kap španske krvi“, „Kod Hiperborejca“, „Roman o Londonu“, pesme „Lirika Itake“, „Lament nad Beogradom“, novela „Priča o muškom“, drame „Maska“, „Konak“, „Nikola Tesla“, putopisi „Ljubav u Toskani“, „Knjiga o Nemačkoj“, „Naša nebesa“, „Naše plaže na Jadranu“.

U Beogradu je 1996 godine demonstriralo oko 150.000 ljudi, protestujući zbog poništenja izborne pobede opozicione koalicije „Zajedno“ na lokalnim izborima.

Umro je 2009 godine Milorad Pavić, srpski prozni pisac, istoričar srpske književnosti 17-19. veka, stručnjak za barok i simbolizam, prevodilac Puškina i Bajrona, profesor univerziteta. Bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1991. godine do smrti. Pavić je bio romansijer, pripovedač, pesnik i dramski pisac. Do danas Pavićeva dela imaju preko 80 prevoda u zasebnim knjigama na različite jezike širom sveta. Od strane stručnjaka iz Evrope, SAD i Brazila, Milorad Pavić je nominovan za Nobelovu nagradu za književnost. Bio je oženjen Jasminom Mihajlović, koja je pisac i književni kritičar. U periodu od 1974. do 1990. bio je profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, redovni profesor ovog fakulteta postao je 1977. godine, a u periodu 1977-1979. bio je dekan. Na početku svoje književničke i profesorske karijere, Pavić je objavio knjigu pesama „Palimpsesti“ 1967. godine, pa „Istoriju srpske književnosti baroknog doba“ 1970, zatim „Vojislav Ilić i evropsko pesništvo“ 1971. godine. Drugu knjigu pesama „Mesečev kamen“ objavljuje 1971, a prvu zbirku priča „Gvozdena zavesa“ 1973. Slede knjige priča: „Konji svetoga Marka“ (1976), „Ruski hrt“ (1979), „Nove beogradske priče“ (1981), „Duše se kupaju poslednji put“ (1982). Pavić je domaću i svetsku slavu stekao romanom „Hazarski rečnik“ koji je objavio 1984. godine. Ovaj svojevrsni leksikon u 100.000 reči kritičari i publika brzo su proglasili nezaobilaznim štivom novoga veka. Mnogi kritičari zabeležili su da je Pavić pisac čudesne imaginacije i predvodnik evropske postmoderne. U drugom romanu „Predeo slikan čajem“ (1988) autor nudi uzbudljivo delo za ljubitelje ukrštenih reči. Godine 1991. objavljuje treći roman „Unutrašnja strana vetra“, pa „Poslednju ljubav u Carigradu“ (priručnik za gatanje) 1994. Pored ovog kvarteta romana koji su ključni za sagledavanje svestranog Pavićevog stvaralaštva, pojavljuje se „Šešir od riblje kože“ (ljubavna priča) 1996, „Stakleni puž“ (priče sa Interneta) 1998, „Kutija za pisanje“ 1999, i romani „Zvezdani plašt“ (astrološki vodič za neupućene) 2000 i „Unikat“ 2004. godine. Godine 2005. objavio je komediju Svadba u kupatilu. Bio je počasni doktor Sofijskog univerziteta i predsednik Srpsko–ukrajinskog društva, član Evropskog udruženja za kulturu, član Srpskog PEN centra, član Krunskog saveta. U Narodnoj biblioteci Srbije se nalazi njegov legat koji je prvi put predstavljen javnosti avgusta 2013. godine.

Post Author: Milan

Ostavi komentar